Neobičan dokument iz jedne daleke stvarnosti

U obiteljskoj ostavštini pronašao sam ovu fotografiju. O njoj znam samo to što se dade iščitati iz samog prizora, i ono što je zapisano na poleđini; nedostaje zato još mnogo toga o okolnostima njezina nastanka. No znam da je u skupini djevojaka i moja baka: ona sjedi lijevo, smiješeći se više od ostalih.

Na slici vidimo školarke u njihovim uniformama, od kojih, međutim, ne postoje dvije jednake. Slijede, istina, neko temeljno pravilo, ali svaka je kreacija za sebe. Sad ovakav, sad onakav kroj, sad okovratnik, tu marama, tamo mašna, dosta šaroliko. Djevojke su na glavu stavile vojničke kape, ali stjecajem okolnosti i ta je svaka drukčija: neke sa šiltom, druge bez, vojničke ili časničke, zajedničko im je samo to da su austrougarske. Uglavnom, prava mala modna revija. A baka se u svemu tome opet razlikuje: nije obukla školsku, nego vojnu uniformu, i to časničku, možda dočasničku. Na glavi joj nije kapa nego – jedva se uočavajući pred tamnom pozadinom – velika mašna, što se mora doživjeti provokativnim.

Što prikazuje tajanstvena fotografija iz 1916. ili 1917?

Kad su se već željele igrati velikog muškog svijeta, djevojke su uzele u ruku svaka po cigaretu. Ali nijedna cigareta ne gori, one su tu samo radi uloge koju trebaju odigrati. Uostalom, zasigurno niti jedna od tih djevojaka tada nije pušila, pogotovo ne u javnosti ili pred roditeljima. I gledajući ih tako zajedno, ne mogu se oteti dojmu da je baka bila kolovođa te inscenacije.

A okrenuvši fotografiju, nalazimo dragocjenu dataciju: 1916‒1917. Nepreciznost datacije govori da je baka podatak zapisala s nekim vremenskim odmakom, kada više nije mogla točno odrediti godinu snimanja. Bila je rođena 1902, to znači da je u prizoru pred nama imala četrnaest ili petnaest godina! A valjda su i njezine šulkolegice bile istih godina. Nije, nažalost, zabilježila njihova imena, ali je dataciji pridodala mađarsku riječ „ravaszal“, što bi značilo „prepredeno, lukavo“ i tome slično. Imala je, prema tome, potrebu uz temeljni podatak o vremenu nastanka fotografije navesti i svoj dojam o cijelom pothvatu, i očito je bila zadovoljna učinjenim.

Bila je to nepodopština, šala, zabava. Ali priredile su je usred Velikog rata, u kojemu su mnogi ljudi stradavali, a prije svega vojnici na bojištu. Je li bilo prikladno upriličiti šalu s vojnim atributima, koji su istodobno bili dio jedne druge stvarnosti, gdje ništa nije šaljivo, nego je samo strašno. Jesu li djevojke na to pomislile? Je li baka, možda glavna među njima, o tome razmislila? Ne vjerujem, bile su premlade. Još su mnoga neodgovorena pitanja: kako su došle do dijelova uniforme, pripadaju li kape vojnicima koji su stigli s bojišta na odmor ili je to oprema pričuve ili neke pozadinske strukture? Je li baka imala kakvu „vezu“, je li poznavala nekog časnika?

Naposljetku, koja je bila svrha snimanja fotografije? Jesu li je djevojke izradile sebi za zabavu, za uspomenu, ili je bila predstavljena nekom širem krugu, obitelji i prijateljima? Fotografija je snimljena profesionalno, pa je valjalo pozvati i fotografa; to je već neki iskorak u javnost. No je li fotograf možda bio obiteljski poznanik, što je moglo olakšati cijelu operaciju i učiniti je neformalnom? Na nekim obiteljskim fotografijama na poleđini je žig slatinskog fotografa Marka Kestenbauma, pa je posve moguće da je on snimio i ovaj prizor. A kao mjesto snimanja možda bi se moglo identificirati dvorište evangeličkog župnog dvora u Slatini, što je bio i bakin dom.

Neobičan dokument iz jedne daleke stvarnosti.

P. S. Ali da je baka živa, znam da bi danas, u doba odvratne ruske agresije na Ukrajinu, bila na pravoj strani povijesti.